Ne računajući đake prvake, za koje je potrebna posebna priprema i pažnja, za sve ostale školarce – svaki septembar je ponovno privikavanje na promenu dnevnog ritma i sve obaveze koje donosi škola. Ova promena je velika, a što je promena veća, veći je i stres. Vaša želja ili uverenje da će detetu u školi biti lepo ne umanjuje stres, čak i kada detetu jeste lepo (što uglavnom nije slučaj). Razlozi za stres mogu biti sitni i, na prvi pogled, nevažni (rano ustajanje utiče na neispavanost, a time i na lošu koncentraciju na času i slabije ocene…) ili pravila koja važe samo u školi, a ne i kod kuće (da dete više sati sedi mirno, da bude uredno, da ne zakašnjava, da digne ruku kad hoće nešto da kaže…)

“Ne volim školu“

Kada vam dete kaže ili pokaže da ne voli školu – nemojte ga grditi kako je ružno to što govori ili ga ubeđivati da je tamo baš super… Ono bolje od vas zna kako se oseća. Kada vam poveri svoja osećanja ili otpor koji ima – ono vas poziva u pomoć. Saslušajte ga, prihvatite njegova osećanja, jer je često to jedino što dete od vas i traži. Ono dobro zna da vaše razumevanje ne znači prestanak njegovog školovanja, niti to od vas očekuje. Pokazujući razumevanje – produbili ste odnos poverenja sa detetom, pokazali ste se kao dobar slušalac, a vaše saučesništvo u prihvatanju njegovih strahova, otpora i osećanja šalju poruku da ono ne treba da bude savršeno i ispunjava sva vaša očekivanja da bi zaslužilo vašu ljubav. Odnosno, da ga prihvatate upravo takvo kakvo jeste.

Domaći zadaci

Ako ste u dosadašnjim razredima pravili neke greške, prvi meseci nove školske godine su pravo vreme da ih ispravite. Na primer, uverite sebe i dete da su njegovi domaći zadaci – njegova, a ne vaša obaveza. Vi se direktno uključite u izradu zadatka (to ne znači da ga vi uradite) samo ukoliko dete od vas traži objašnjenje za nešto što ne razume, ili samostalno zaista ne može da uradi. Pomozite mu tako što ćete mu omogućiti mirnu atmosferu (ugasite TV, udaljite mlađu braću i sestre…). Nije potrebno da sedite pored njega ili mu stojite iznad glave jer će ga to samo dodatno unervoziti. Vaše je da domaći zadatak prekontrolišete. To je sve.

Privatni časovi

Pre nego počnete da plaćate privatne časove budite sigurni da je to detetu zaista potrebno i da ste iscrpeli sve druge mogućnosti. To znači, da je već pokušalo samostalno, uz konsultacije sa nastavnikom, na časovima dopunske nastave, uz pomoć nekog druga… Kada se odlučite za privatne časove pokušajte da obezbedite individualne časove sa nekim nastavnikom ili studentom, ili sa starijim učenicima. U svakom slučaju, nastavnici privatnih časova ne treba da budete vi, jer vi ne možete imati distanciran i objektivan odnos prema svom detetu.

Ocena

Kada vas dete razočara nekom ocenom – setite se da je to samo ocena. Škola je, srećom, prolazna, i ma kako ponekad teška bila, ako vi smanjite svoj pritisak na dete, i školovanje će mu prolaziti bezbolnije. Nemojte mu zbog ocene cepati listove iz sveske, niti uslovljavati svoju ljubav njegovim školskim uspehom.

Budite u kontaktu

Pokušajte da mnogo razgovarate sa detetom, ali ne samo šta je bilo u školi i šta su radili, već i kako se osećalo, šta mu je bilo zabavno, a šta dosadno. Treba da znate s kim se druži, o dešavanjima na odmoru, koliko mu je simpatična učiteljica… Važno je da stekne naviku da sa vama deli svoja iskustva, kako bi vi ostali uključeni u njegov život i kada niste fizički prisutni. Priuštite mu malo zajedničke zabave (šetnja, bioskop, poslastičarnica, odlazak na neki izlet) i kada ima “bezbroj” školskih obaveza. To će ga podsetiti da vi znate da cenite vaše zajedničko vreme i da su vama prioriteti vaš međusobni odnos a ne njegov školski uspeh.

Dete, a ne učenik

Polazak u prvi razred nije bio dobrovoljan čin deteta, a još manje ulazak u svet odraslih. Samo zato što je pošlo u školu, ono nije prestalo da bude dete. Njegova potreba za igrom, ili za maženjem sa vama, neće se odjednom ugasiti, baš kao što neće odjednom početi da se ponaša odraslo i zrelo. U kasnijim razredima, roditelji sve više svoje dete gledaju isključivo kroz školski uspeh. Zaborave da je “biti učenik” samo jedna od uloga koje njihovo dete ima u svom danu. Prestanu da gledaju dete kao skup vrlina i sposobnosti. Zaborave koliko je njihovo dete posebno, bez obzira kakav je učenik. Zato, nikada ne stavljajte znak jednakosti između svog deteta i učenika. Ono nije samo učenik. Ono je neuporedivo više, baš kao što ni vi niste samo radnik na svom poslu, već i prijatelj, roditelj, pobednik, sportista, optimista….